26.11.2020.
Svoju priču želim podijeliti s drugim ljudima jer oni koji misle da je koronavirus bezazlena viroza, moraju konačno shvatiti da ovo nije igra i da nikad ne znamo kako će nekoga bolest pogoditi. Ovo je moje osobno iskustvo, podijelit ću iskreno sve što mi se događalo, ali neću otkriti svoj identitet jer primjećujem da su ljudi i dalje skloni stigmatiziranju, a ja se ne bih osjećao ugodno da ljudi bježe od mene iako nisam zarazan.
Odmah na početku želim reći kako je ovo ozbiljna bolest s ozbiljnim posljedicama te je kao takvu moramo percipirati vrlo, vrlo ozbiljno.
Radim u Crvenom križu i od početka pozorno pratim sve što se događa. Siječanj, 2020., slušam vijesti na radiju o novoj atipičnoj upali pluća u Wuhanu u Kini… Daleko je to od nas… Veljača, ožujak, 2020., COVID-19 već je u Europi, u Hrvatskoj, sije strah i smrt…
Panika na granicama, mobilizacija, zabrana kretanja, karantena za vozače, lockdown…. Čini se da smo u nekom filmu, a ipak nismo.
Cijeli članak pročitajte ne ovoj poveznici